Žrtve seksualnog nasilja iz perspektive državnog odvjetništva

Međunarodni dokumenti koji uvode prava žrtve i općenito poboljšavaju njezin pravni položaj inspirirani su novijim razvojem koncepta ljudskih prava u kaznenom postupku, a težište tog koncepta se sve više pomiče na prava žrtve kaznenog djela. Nakon nekoliko desetljeća usredotočenosti na prava okrivljenika i nastojanja da ga se zaštiti od prekomjernog posega države u njegova prava, interes zakonodavca pomiče se na promicanje prava žrtve u kaznenom postupku. Uobičajeni bipolarni model kaznenog postupka (država – počinitelj), počinje u nekim segmentima dobivati obilježja trostranog odnosa (država – počinitelj – žrtva) zbog jačanja položaja žrtve i oštećenika. Učinkovit kazneni progon počinitelja kaznenih djela osim obveze države postaje ujedno i pravo žrtve.

S druge strane, integriranje žrtve u kazneni postupak i njezino pretvaranje u stranku nužno dovodi do određenih “konflikata” te u određenoj mjeri i do narušavanja državne strukture kaznenog postupka i nekih drugih temeljenih načela kaznenog postupka. Pitanje pravnog položaja žrtve kaznenog djela i oštećenika stoga je vrlo osjetljivo te ovisi o nizu razloga među kojima je, uz razvoj međunarodnog prava o ljudskim pravima, značajna i tradicija pravne kulture određene države.

Zakon o kaznenom postupku iz 2008. godine uz brojne dosadašnje izmjene u velikoj mjeri poboljšava pravni položaj žrtve i oštećenika u kaznenom postupku. Najznačajnija novina koju uvodi zakon iz 2008. je razlikovanje žrtve i oštećenika tj. uvođenje novog pojma u procesni zakon, pojma žrtve. Posljednjim izmjenama Zakona o kaznenom postupku u isti je implementirana i Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća Europe o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela. Zakon o kaznenom postupku daje definiciju žrtve i oštećenika.

Žrtva kaznenog djela može, ali ne mora aktivno sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik. Dakle, žrtve možemo podijeliti na dvije grupe – žrtve koje aktivno sudjeluju u postupku i žrtve koje ne sudjeluju aktivno u postupku – žrtve koje nisu oštećenici. Ujedno oštećenike možemo podijeliti na oštećenike koji su ujedno i žrtve tj. osobe na štetu kojih je počinjeno kazneno djelo i oštećenike koji ujedno nisu žrtve.

Novina predviđena zakonom, vezana uz razlikovanje pojmova žrtve oštećenika, formalne je naravi: žrtva koja želi sudjelovati u postupku kao oštećenik dužna je prijaviti, dakle na formalan način očitovati svoju volju da se koristi procesnim pravima koje može koristiti oštećenik. Riječ je rješenju koje pridonosi jasnoći sređivanja statusa kaznenopravnih subjekata. Prema postojećem zakonskom rješenju rokovi prijave za postizanje statusa oštećenika vrijede samo za žrtve koje nisu obaviještene argumentum acontrario, dok se žrtve koje su obaviještene trebaju odmah očitovati.

Prema postojećoj procesnoj literaturi prava žrtava detaljno su katalogizirana u posebnoj glavi odredbe koja se odnosi isključivo na žrtvu, oštećenika i privatnog tužitelja.  Prema odredbi čl. 43. Zakona o kaznenom postupku žrtva kaznenog djela ima pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć, pravo sudjelovanja u kaznenom postupku kao oštećenik, pravo na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom podnesene prijave, kao i pravo podnošenja pritužbe.

Žrtva kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet ili više godina, odnosno koja trpi teža psihofizička oštećenja ili teže posljedice kaznenog djela, ima pravo na stručnu pomoć savjetnika na teret proračunskih sredstava prije davanja iskaza u kaznenom postupku. Žrtva kaznenog djela nasilja ima pravo na novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna u skladu sa Zakonom o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela. U zakonu su i posebno navedena prava oštećenika, koji o istima mora biti obaviješten.

Zakon o kaznenom postupku uvodi sasvim određene dužnosti tijela kaznenog postupka u postupanju prema žrtvi. Žrtve kategorizira u više grupa, tako da određene kategorije žrtava uživaju i neka dodatna prava. Sve žrtve kaznenog djela imaju pravo na poseban obzir svih tijela koja sudjeluju u postupku i zaštitu od utjecaja drugih sudionika kaznenog postupka, kao i na psihološku i drugu stručnu pomoć. O svojim pravima žrtva i oštećenik moraju biti obaviješteni. Pravo na informaciju postaje obveza.

Dakle, policija, istražitelj, državno odvjetništvo i sud dužni su prilikom poduzimanja prve radnje u kojoj sudjeluju obavijestiti žrtvu o mogućnosti da se u postupak uključi kao oštećenik, odnosno dati zakonom propisane pouke. Kada je žrtva dijete ili maloljetnik treba ih upozoriti da imaju dodatna prava. Prema djetetu ili maloljetnoj osobi žrtvi kaznenog djela treba postupati posebno obzirno imajući na umu dob, ličnost i druge okolnosti kako bi se izbjegle štetne posljedice za odgoj i razvoj djeteta ili maloljetne osobe. Dužni su upozoriti žrtvu kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa na pravo na plaćenog savjetnika, kao i na pravo da ga ispita osoba istog spola, da uskrati odgovor na nepotrebna pitanja koja se odnose na strogo osobni život žrtve, na pravo na tajnost osobnih podataka te na isključenje javnosti s rasprave.

U svrhu pripremanja obrane branitelj može tražiti obavijest od građana, ali ne od žrtve i oštećenika. Osobni podaci žrtve, oštećenika ili svjedoka osim imena i prezimena tajni su do potvrđivanja optužnice. Procesno tijelo i osoba koja je upoznata s tajnim podacima dužni su ih čuvati kao tajnu. Žrtvama se na njihovo traženje mora dati relevantna, točna i stalna povratna informacija o tome koje su mjere poduzete, odnosno o rezultatima istraživanja, a kako bi se spriječila reviktimizacija. Na njihov zahtjev pojasnit će se tijek provođenja istraživanja te upoznati ih s mogućim oblicima pomoći koje se pružaju žrtvama kaznenih djela.