Prijaviti seksualno nasilje ili ne: dileme i iskustva u Hrvatskoj

Seksualno nasilje spada u najteže zločine s iznimno teškim posljedicama, a istovremeno se najmanje prijavljuje.

Većina žrtava nikada ne prijavi preživljeno nasilje. Razlozi zato su brojni: od vrlo osobnih (kao što je strah od počinitelja, strah od reakcija obitelji i bližnjih, nepoznavanja zakona, strah od prijave institucijama), preko nedostatnog broja mjesta za pružanje sustavne, dugoročne i efikasne pomoći i podrške za žrtve, do problema vezanih uz samu prijavu, trajanje i dodatnu traumatizaciju vezanu uz sudski postupak, kao i uz niske zapriječene kazne.

Usprkos brojnim pozitivnim pomacima u Hrvatskoj, predstoje nam brojni koraci kako bismo smanjili utjecaj navedenih ograničenja na odluku žrtava o prijavi nasilja.

Dok ne učinimo konkretne pomake u odnosu prema žrtvama seksualnog nasilja kako bismo im olakšali prijavu i sam sudski postupak, dok ne budemo imali dovoljan broj specijaliziranih servisa za rad s osobama koje su preživjele seksualno nasilje i dok ne pokrenemo promjene u društvu, ne možemo očekivati porast broja prijava slučajeva seksualnog nasilja nadležnim institucijama.

Promjene prije svega uključuju osvještavanje, senzibilizaciju i edukaciju svih ključnih aktera te uklanjanje postojećih mitova, predrasuda i drugih negativnih stavova koji okrivljuju žrtvu za nasilje, potenciraju nepovjerenje prema žrtvi i prebacuju fokus odgovornosti sa počinitelja na žrtvu.

Bez navedenih promjena ne možemo očekivati veći broj prijava, a samim tim niti bolje funkcioniranje sustava u cjelini u svrhu zaštite žrtava i suzbijanja seksualnog nasilja.