Održana 1. MEĐUNARODNA KONFERENCIJA O SEKSUALNOM NASILJU „Sustav javnih politika i podrške za žrtve seksualnog nasilja“

Ženska soba – Centar za seksualna prava organizirala je 23.10.2015. godine 1. međunarodnu konferenciju o seksualnom nasilju u Hrvatskoj “Sustav javnih politika i podrške za žrtve seksualnog nasilja”. Konferencija je organizirana u partnerstvu s Uredom za ravnopravnost spolova Vlade RH i organizacijom civilnog društva Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI). Su-organizator konferencije je Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskoga sabora.

U prepunoj dvorani Hrvatskog sabora Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe, pozdravila je sve prisutne predstavnice i predstavnike državnih tijela, institucija i organizacija civilnog društva, izlagačice i izlagače, sudionice i sudionike konferencije te predstavnike i predstavnice medija. Predstavila je ukratko projekt „Moj glas protiv nasilja!“, financiran od strane EU u okviru Progress programa, kao i put koji je doveo do nastanka ideje i samog organiziranja ove važne konferencije o seksualnom nasilju.

Ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH, Helena Štimac Radin istaknula je da je cilj cjelokupnog projekta „Moj glas protiv nasilja!“ osvještavati i podignuti razinu svijesti hrvatskog društva o neprihvatljivosti bilo kojeg oblika nasilja nad ženama. Nasilje nad ženama je jedan od najjasnijih indikatora neravnopravnosti spolova u društvu. Štimac Radin je iskazala nadu u skorašnju ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, na čijoj promociji Ured kontinuirano radi. Osim Konvencije koju je Ured tiskao i distribuirao svim saborskim zastupnicama i zastupnicima te drugim državnim tijelima, tiskan je i distribuiran Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja na hrvatskom i engleskom jeziku. Usvajanje Protokola od strane Hrvatskog sabora u studenom 2012. rezultat je dugogodišnjeg zajedničkog rada Ženske sobe i Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH. Štimac Radin zaključno je naglasila kako nas još uvijek čeka vrlo dug put u postizanju potpune ravnopravnosti spolova.

Saborska zastupnica i potpredsjednica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog Sabora, Sonja König, naglasila je kako je naš zajednički cilj i zadatak borba protiv nasilja nad ženama. Istaknula je kako seksualno nasilje, kao u ostalom i svako drugo, nije pitanje slučajnosti, već je pitanje moći i kontrole. Spomenula je da sva svjetska istraživanja pokazuju da je upravo obitelj, izuzev vojske kao društvene institucije, najnasilnija institucija modernog doba za ženu. Upravo u obitelji ženama prijeti puno veća opasnost od njihovog partnera, nego od bilo kojih drugih osoba. Zaključila je kako na ukidanju ove nepravde moramo više i jače zajednički raditi.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić, je nakon što se zahvalila organizatoricama konferencije na prilici da i ona kao pravobraniteljica podigne svoj glas protiv nasilja nad ženama, istaknula da je važno naglasiti da kada se govori o partnerskom nasilju i nasilju u obitelji da se radi o rodno uvjetovanom nasilju i obliku spolne diskriminacije. Navela je kako je potrebno dosljedno tražiti od policije i sudova da se žene koje su žrtve obiteljskog nasilja ne tretiraju kao počinitelji, već da se prepoznaje primarni počinitelj. Zaključila je da je seksualno nasilje sveprisutno u svim sferama ženina života, naglašavajući podatak da na 1 prijavljeno silovanje, dolazi 15 do 20 neprijavljenih te da upravo iz tog i mnogih drugih razloga moramo pružiti sustavnu podršku osobama koje su preživjele seksualno nasilje, od prijave do kraja sudskog procesa, pa i kasnije.
Zamjenica ministrice Ministarstva socijalne politike i mladih, Maja Sporiš, uvodno je istaknula da je na nacionalnoj, europskoj i globalnoj razini, otprilike 1 od 3 žene pretrpjela fizičko i/ili seksualno nasilje, dok je svaka druga žena suočena s nekim od oblika seksualnog zlostavljanja. Nasilje nad ženama prije svega predstavlja grubo kršenje ljudskih prava, ali predstavlja i veliki angažman koji obuhvaća zdravstvenu zaštitu, socijalnu sigurnost i pravosuđe. Stoga su javne politike u Republici Hrvatskoj usmjerene na dobrobit zajednice, demokratski legitimitet i nepovredivost ljudskog dostojanstva. Zaključila je da samo zajedničkim djelovanjem možemo kreirati uspješnu javnu politiku i kao takvu ju provoditi.

U drugom dijelu konferencije, uslijedila su izlaganja inozemnih izlagačica koje je otvorila profesorica Liz Kelly (Ujedinjeno Kraljevstvo, Sveučilište London Metropolitan, Ravnateljica Odjela za studije o nasilju nad ženama i djecom). Kelly se već 40 godina aktivno bavi problemom nasilja nad ženama i djecom. Autorica je knjige Preživjeti seksualno nasilje u kojoj je seksualno nasilje prvi put definirala kao kontinuum, odnosno ukazala na činjenicu da isto, uz teške oblike fizičkog nasilja, uključuje i niz svakodnevnih situacija s kojima se žene i djevojke susreću. U svom izlaganju je naglasila da su počinitelji seksualnog nasilja žrtvi poznate osobe te da kada pričamo o ovoj regiji, moramo uzeti u obzir i militarizirano seksualno nasilje. Istaknula je da seksualno nasilje kontrolira sve žene, odgojem stvorivši strah i stalnu prijetnju u žena i djevojaka. Liz Kelly je istaknula da više trebamo pričati o seksu i seksualnoj autonomiji. U Ujedinjenom Kraljevstvu se žele odmaknuti od pojma “Ne” i usmjeriti se na dobivanje pristanka. Posebno je pohvalila inicijative Hollaback i Everyday sexism, naglasivši da se radi o moćnim oruđima za borbu protiv seksualnog nasilja. Na samom kraju je prikazala pozitivne i negativne primjere kampanji usmjerenih suzbijanju seksualnog nasilja, istaknuvši kako mnoge od njih dodatno pridonose viktimizaciji žena. “Moramo promijeniti način na koji govorimo o seksualnom nasilju, kao i poruke koje odašiljemo ženama”, zaključila je Kelly.

Catherine Le Magueresse iz Francuske (Sveučilište Sorbonne), započela je svoje izlaganje predstavljanjem trenutne situacije o problematici seksualnog nasilja u Francuskoj. Seksualno nasilje se događa jer muškarci smatraju da imaju pravo nad ženama i ženskim tijelom. Iako se već 40 godina na mnoge načine borimo protiv nasilja nad ženama, svakodnevno nastaju novi oblici nasilja nad ženama, pri čemu je istaknula cyber nasilje i pornografiju. Poseban naglasak stavila je na važnost uvođenja sustavne prevencije i edukacije dječaka i djevojaka jer smo svi mi socijalno konstruirani/e i moramo prestati odgajati nasilne muškarce. Kao pravnica, navela je da veliku nadu ulaže u zakonodavstvo jer smatra da je zakon mjesto za borbu.

Neovisna istraživačica i konzultantica iz Srbije, članica GREVIO skupine, Biljana Branković, u svom izlaganju je istaknula obveze države potpisnice Konvencije Vijeća Europe. Države se obavezuju da preuzmu neophodne zakonodavne ili druge mjere i da, sa dužnom pažnjom spriječe, istraže, kazne i osiguraju reparaciju za djela nasilja obuhvaćena ovom Konvencijom, koja počine nedržavni subjekti (privatna lica). Nadalje, navela je kolika proporcija žrtava seksualnog nasilja u Srbiji ostaje bez institucionalne zaštite i podrške, iako istraživanja seksualnog nasilja nad mladima adolescentskog uzrasta (od 14 do 19 godine) pokazuju da je svaka 8 djevojčica bila žrtva seksualnog nasilja ili uznemiravanja. Prikazala je i statističke podatke koji pokazuju da krivične prijave, optužnice i osude za krivično djelo nasilja u obitelji u Srbiji, 2004.-2014., uzastopno rastu, dok je za seksualno nasilje prisutna izrazito niska stopa prijavljivanja, kao i osuda.

Kao jedna od osnivačica organizacije Žene u crnom, Srbija, lepa mlađenović se ispričala za sve zločine koje je Srbija počinila za vrijeme rata 90.-ih na području bivše Jugoslavije. Istaknula je kako je jedna od ključnih osobina osoba koje su preživjele seksualno nasilje upravo šutnja protiv koje se moramo boriti na način da osiguramo ne samo pomoć i podršku, već i pravedne sudske postupke. Navela je da je šutnja političko pitanje jer država ne vjeruje iskustvu žena koje su doživjele seksualno nasilje. Napomenula je da su osnovne potrebe žrtava seksualnog nasilja da im se vjeruje, da ih se čuje, podrži, te da ih se nauči živjeti sa svojim emocijama. Emotivni oporavak osoba koje su preživjele seksualno nasilje je pravda. Naglasila je kako tražimo od država da osiguraju financijska sredstva za nužnu emotivnu pomoć te da je potrebna politička volja da se one osobe koje su doživjele seksualno nasilje ponovno osjećaju sretnima.

Po završetku prvog dijela izlaganja uslijedio je prostor otvoren za pitanja i diskusiju, te potom drugi dio izlaganja.

U drugom dijelu izlaganja predavačice su bile: Maja Mamula, (Hrvatska, Ženska soba – Centar za seksualna prava), Marijana Senjak (Hrvatska, Inicijativa za Ženski sud – Feministički pristup pravdi) te predavač Goran Arbanas, (Hrvatska, Klinika za psihijatriju Vrapče, Zavod za forenzičku psihijatriju).

U trećem dijelu izlaganja predavači i predavačice su bili/e: Hrvoje Đuran (Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova), Helenca Pirnat Dragičević (Hrvatska, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske), Lana Peto Kujundžić (Hrvatska, Županijski sud u Zagrebu), te Branka Žigante Živković (Hrvatska, Visoki prekršajni Republike Hrvatske, Nacionalni tim za prevenciju i suzbijanje nasilja u obitelji i nasilja nad ženama).

Na održanoj 1. međunarodnoj konferenciji o seksualnom nasilju u Hrvatskoj doneseni su sljedeći zaključci i preporuke:

1. Postupak prijave seksualnog nasilja treba učiniti što manje traumatizirajućim za žrtve, poštujući pri tome sva prava ali i specifičnosti žrtava seksualnog nasilja.
2. Sudski postupak potrebno je učiniti osjetljivim za potrebe žrtava seksualnog nasilja kroz skraćivanje trajanja postupka, informiranja žrtve te osjetljivosti za specifične potrebe žrtava seksualnog nasilja (npr. korištenje video linka).
3. Centar (centri) za žrtve seksualnog nasilja izvor su podrške za žrtve seksualnog nasilja, ali i važni društveni akteri po pitanju seksualnog nasilja uopće. Važno je podržati rad postojećih, kao i otvaranje novih centara.
4. Važna je međusobna suradnja i uvažavanje svih ključnih aktera koji rade na suzbijanju seksualnog nasilja i pružanju direktne pomoći i podrške žrtvama. Pri tome je nužno istaknuti važnost suradnje nadležnih institucija i organizacija civilnog društva.
5. Seksualno nasilje specifičan je oblik nasilja o kojemu je potrebno informiranje i educiranje stručnjakinja i stručnjaka koji rade sa žrtvama seksualnog nasilja, kao i općenito na problemu seksualnog nasilja. Stoga, potrebna je obavezna i sustavna specijalizirana edukacija za osobe iz nadležnih institucija koje rade na području seksualnog nasilja.
6. S obzirom na postojeću stigmu žrtava seksualnog nasilja kako u obitelji, tako i na radnom mjestu, ali i u društvu općenito, nužno je temeljito i sustavno raditi na senzibiliziranju građanstva za problem seksualnog nasilja i destigmatizaciji žrtava.
7. Potrebno je osigurati praćenje provedbe Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja.
8. Istraživanja o prevalenciji, posljedicama kao i elementima koji pridonose prijavi nasilja, ključan su izvor informacija i komunikacije sa žrtvama seksualnog nasilja i njihovim potrebama. Upravo zbog ovoga potrebno je podržati i potaknuti provođenje istraživanja na ovu temu.
9. Usprkos određenim pozitivnim pomacima ostvarenim kroz suradnju institucionalnog sektora i organizacija civilnog društva, iznimno je važno da i same institucije kontinuirano unaprjeđuju rad sa osobama koje su preživjele seksualno nasilje.
10. Bez obzira u kojem segmentu društva djelujemo, unutar institucionalnog okvira ili izvan njega, svi/e moramo raditi na prevenciji i edukaciji, imajuću na umu prije svega mlade osobe. Tu je prije svega važno naglasiti odgovornost države koja treba osigurati sa se svi potrebni preduvjeti za takve edukacije i dogode.

Konferencija je sastavni dio projekta Ureda za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske “Moj glas protiv nasilja” koji financijski podržava Europska unija (u okviru Programa Zajednice za zapošljavanje i socijalnu solidarnost – Progress). Ženska soba i CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje partnerske su organizacije na projektu “Moj glas protiv nasilja!”.